Misterij ljudskoga glasa

Može li pjevanje Iana Curtisa izazvati panični napad? Je li Dylan iritantan ili – u zadanom kontekstu – briljantan pjevač? Što je problem Roya Orbisona i zašto glas Joni Mitchell zvuči baš tako i nikako drukčije? Pitanjima poput ovih u knjizi Voices: How a Great Singer Can Change Your Life bavi se engleski publicist, nekadašnji urednik glazbe časopisa Time Out, kritičar i pop-kulturni novinar Nick Coleman. No njegova studija nastala je kao rezultat veoma tjeskobne i zamalo tragične osobne situacije.

Ray Charles imao je jedan od najprepoznatljivijih vokala

Iznenadni i neobjašnjivi gubitak sluha šokantan je događaj u bilo čijem životu, no ako vam je glazba središnji i ključni dio osobne i profesionalne svakodnevice, već i sama pomisao na svijet bez zvukova čini se poput uvoda u najgoru noćnu moru. Colemanu se to dogodilo prije jedanaest godina. Na desno uho posve je izgubio sluh, a lijevo je pogodila vrišteća kakofonija i stalni tinitus koji su ga – uz niz drugih teških simptoma – mjesecima držali prikovana za krevet. Stanje se u međuvremenu donekle popravilo, a Coleman – koji je karijeru izgradio surađujući u najboljim britanskim glazbenim i neglazbenim novinama, od NME-a do Independenta i Guardiana – napisao je u svjetlu tih događaja dvije zanimljive knjige.

Prva od njih, autobiografska The Train in the Night (2012) izravno se referira na posljedice bolesti koja ga je umalo stajala sluha. Ovogodišnja, Voices: How a Great Singer Can Change Your Life još je intrigantnija jer je usredotočena na univerzalnu temu, na fenomen glasa u poslijeratnoj popularnoj glazbi. Intenzivno, gotovo opsesivno preslušavanje omiljenih glazbenih djela u razdoblju rekonvalescencije Colemana je podsjetilo na činjenicu da je u pop-, jazz-, soul-, blues- i folk-glazbi (bez obzira na važnost raznih instrumentalističkih vještina) upravo glas presudni medij za emotivnu komunikaciju između glazbenika i slušatelja.

Ekstenzija pjevačeve osobnosti

Doista, može li izniman vokal, ili osobnost njegova vlasnika, promijeniti nečiji život? Tko god je odrastao uz glazbu, popularnu ili neku drugu, zna da je odgovor potvrdan. Ako su zaključci i teze općeniti, premise su, dakako, individualne: vlastiti ukus i kritičarske kriterije Coleman (rođen 1960) formirao je šezdesetih i sedamdesetih, uz Beatlese i Rolling Stonese, uz britanski blues boom i progresivni rock, glam rock, soul i poslije punk, pa će njegova selekcija proizlaziti iz tih specifičnosti. Slijedom toga, u izboru vokalnih primjera nije se vodio virtuoznošću i tehničkim bravurama, nego emotivnom stranom izvedbe ­– premda u slučaju, primjerice, Roya Orbisona i Arethe Franklin jedno ne isključuje drugo.

Glas je ekstenzija pjevačeve osobnosti. Ključ je, bez iznimke, u emotivnom, a ne „racionalnom“ poistovjećivanju, pa će na vokal Franka Sinatre (unatoč besprijekornu fraziranju) autor knjige ostati ravnodušan, dok će prednost dati „nelijepim“, ali svejedno privlačnim, osebujnim ili posve nekonvencionalnim vokalima poput onih Micka Jaggera, Johna Lennona, Johnnyja Rottena, Davida Bowieja, Joni Mitchell ili Joeyja Ramonea. Na primjeru Dylanova pjevanja autor razlaže evolucijski skok pop-glazbe šezdesetih, koja je Dylanovim neuglađenim tretmanom pokazala da se „ispod površnog materijalističkog pop-šarenila nazire nešto smislenije, značenjski dublje...“

Pokazujući razumijevanje teme, ali i nepogrešiv spisateljski instinkt, autor u deset eseja artikulira razorni ili blagotvorni emotivni učinak glasa, povezan s tipičnim skladbama i karakterističnom osjećajnošću. Coleman je osobito fasciniran britanskim pjevačima nebritanskih žanrova (rhythm and bluesa); vokali poput onih Stevea Winwooda, Vana Morrisona i Erica Burdona svojevrsna su mjera svakodnevne „borbe, tjeskobe, žudnje, egoizma, gorke indignacije, zle volje, zanosa, pesimizma i otpora prema društvenim autoritetima“.

Ne računajući Colemanovu studiju, razmjerno je malo ozbiljnih analiza vokala u kontekstu popularne glazbe. Zapažena iznimka jest knjiga From a Whisper to a Scream britanskoga kritičara Barneyja Hoskynsa, objavljena 1991. Preostali pokušaji na tom polju većinom su, kako priznaje jedan kritičar, pseudosociološki pokušaji, ili površne procjene svedene na puke usporedbe ili općenite epitete poput „dojmljivosti“ ili „originalnosti“. Zbog čega nam neki vokal zvuči privlačno i toplo, a drugi odbojno ili nepodnošljivo? Površan odgovor glasi: zbog prirodnih karakteristika. To je, slažu se svi koji ozbiljnije pristupaju temi, ipak samo jedna dimenzija problema.

Glas je misterij koji ne podnosi površne analize, no autori koji su o tome temeljitije pisali nerijetko su se oslanjali na koncept francuskoga kritičara i filozofa Rolanda Barthesa – na koncept „teksture glasa“. On tvrdi da ono što nas fascinira u vezi s pojedinim glasom nije način na koji se pjevač njime služi, nego njegova tekstura; njegov sastav, obilježja koja ga razlikuju od svih drugih. Usporedimo li to s instrumentalnim dijelom izvedbe, ekvivalent vokalne teksture ono je što muzikolozi nazivaju kromatikom.

Za Barthesa, pjevač koji je savršeno vješt u manipuliranju konvencionalnim vokalnim manirizmima u svrhu postizanja izražajnosti katkad je manje dojmljiv od izvođača koji je formalno ukočen ili tehnički inferioran; otuda rezerviranost mnogih rock-kritičara (uključujući Colemana) spram tehničkih virtuoza. Upravo suprotno, vokalna „ograničenost“ glazbenika kao što su Leonard Cohen i Lou Reed može funkcionirati u njihovu korist, a ne na njihovu štetu. Njihova snaga proizlazi iz ekspresivnosti, iznadprosječnih narativnih vještina i povišene razine sugestivnosti.

Zvučni poljubac

Prenoseći svjetska iskustva na domaće područje, mogli bismo govoriti, primjerice, o kombinaciji beskrajne samouvjerenosti i poetske izražajnosti u vokalnom fraziranju rane Josipe Lisac, o načinu na koji „pritišće“ i preoblikuje stihove; o osjećaju razbarušena kvartovskog šarma u pjevanju Davorina Bogovića na prva dva albuma Kazališta; o discipliniranoj, teatralnoj „strogoći“ Rundekovih stilizacija u Haustoru i poslije, ili o nelagodnoj, drhturavoj nervozi u glasu Johnnyja Štulića.

No bez obzira na podneblje ili kontekst, svi veliki glasovi dijele osobinu koju je 2008. u uvodniku izbora za najbolji vokal u povijesti popularne glazbe časopisa Rolling Stone (prva je Aretha, drugi Ray Charles!) artikulirao američki pisac Jonathan Lethem: „Postoji u ljudskom glasu nešto posve osobno – nešto usporedivo s osobnim mirisom, načinom na koji je oblikovano nečije tijelo. Budući da se njegov početni impuls stvara u trbuhu, da oblik dobiva u grlu, pogon u plućima, a konačna mu forma ovisi o usnama i jeziku, glas je poput zvučnog poljupca, ili nesmotrene ispovijedi koja jednostavno ne može ostati neizrečena dok komunicirate s materijalnim svijetom.“